Sv. Andrija
SV. ANDRIJA – otočić koji je dobio ime po Isusovom apostolu Svetom Andriji. Naime, Sv. Andrija apostol, smatrao se nedostojnim da bude raspet kao i sam Isus, te je zamolio da njegov križ bude izgledom drugačiji. Križ u obliku slova X na kojem je razapet, zove se “Andrijin križ”, a simbolom je poniznosti i mučenistva. Za njegovu smrt na križu u obliku slova X znamo jedino iz spisa zvanog Passio. Otok Sv. Andrija smješten je u arhipelagu dubrovačkih Elafita, od Dubrovnika udaljen 6 Nm, Koločepa 3 Nm, od Lopuda tek 2 Nm, a od Šipana 4 Nm. Dug je oko 400, a širok 80 m. Čitava obala mu je kamenita, kao i podmorje. Na njegovoj zapadnoj polovici raste borova šuma, pomiješana sa šarolikim mediteranskim raslinjem. Na drugoj strani otočića nema šume nego karakteristično grmoliko bilje, usred kamenjara, na kojem se gnijezde galebovi. Ovaj, južni dio otočića, upravo je zbog toga proglašen ornitološkim rezervatom, a osim galebova ima dosta i lastavica. Na klisurama jugozapadne strane otočića gnijezde se rijetki jastrebi. Blage padine na sjeveroistoku naglo prestaju na vrhu otoka i kao mačem odsječen strmo se spuštaju u more na suprotnoj strani u morske dubine i preko 100 m. Sa te strme strane može se ući u neke od špilja, čak dosta duboko, a mnoge nisu ni istražene. Otočić je prije no što je na njemu sagrađen svjetionik bio pust. Svjetionik je izgrađen 1873. na samom vrhu. Danas je na otočiću sačuvan tek trag benediktinskog samostana – dio kule i bunar, ostaci nekadašnjeg kompleksa čiji se nacrti čuvaju u britanskom muzeju.
Legenda o lopudskoj sirotici
Sv. Andrija je još mističniji i zbog toga što ima svoju legendu. No ona, iako jako podsjeća na ljubavnu priču iz grčkog mita o nesretno zaljubljenom paru Leandaru iz Abydosa i Heroji sa Sestoona na Helespontu (Dardaneli) ima svoju potvrdu u povijesnom dokumentu iz 1483. godine, koji se nalazi u dubrovačkom arhivu.
Priča je to o Mari, koja je živjela u Šunju, na obližnjem Lopudu s trojicom braće ribara bez roditelja koji su davno umrli. Imala je prijateljicu Cvijetu, čiji je brat Niko za Maru bio zainteresiran, no ona za to nije marila, pa je čekao i nadao se. Svi su zajedno bili jako povezani, kao velika obitelj. Jedne noći braća su se zatekla na moru, a pojačao je maestral pa su se Mara i Cvijeta jako zabrinule no nisu mogle drugo nego čekati. Kasno u noći uz fijukanje vjetra čule su ljudsko zapomaganje i s mišlju o braći iz kreveta izletjele s feralom u ruci ka brodici, pa su počele veslati prema zvuku dozivanja. U plićaku se nazirala sjena jedrenjaka, a kad su se približile opazile su obamrlog mladog muškarca, kojeg su nemoćnog podigle i odvezle na sigurno. Vidjele su da se radi o plemiću, a kasnije su saznale da je to Ivan, sin jednog od utjecajnijih vlastelina iz Dubrovnika. Mara ga je njegovala do trenutka kad je bio spreman poći kući, a on se pravio i bolesniji nego što zaista je jer mu se Mara svidjela. No, nakon nekog vremena morao je kući, a stroga pravila obitelji nisu dopuštala da ostanu zajedno; on vlastelin i ona – obična seljanka. Njegov otac unatoč velikoj zahvalnosti što su mu spasili sina, i velikodušnoj nagradi za spasitelje, na takvo nešto nije mogao pristati.
Braća nisu znala za ovo, jer je takav slučaj i njima bilo nezamisliv, a u međuvremenu ju e zaprosio i Niko. Braća su oduševljeno pristala, no Mara se još uvijek izvlačila, pod izgovorom da mora skrbiti o braći.Ivan je u to vrijeme na sve načine pokušavao nagovoriti oca da mu da blagoslov da bude s Marom i kako nije uspijevao, odlučio se ostaviti svjetovni život i otišao je u samostan na Sv. Andriju. O tome je pričao čitav grad, no on je makar na taj način mogao biti bliži Mari. Vijest je vremenom došla i do nje, pa je jednom iskoristila priliku dok su braća ribarila da odvesla do otočića. Kad je stigla, ugledala ga je i njihovoj sreći nije bilo kraja. Mara je dolazila sve češće, a kako je ljeto odmicalo, a dan bio kraći, trebali su smisliti način da se može snaći kuda da usmjeri brodicu. Braća su često koristila barku za ribanje, pa je Mara znala i plivati do Sv. Andrije. Tako su se dogovorili da Ivan zapali fenjer na stijeni i da je čeka, a ona će plivati prema signalu.Kako se Marini odlasci s otoka nisu dugo mogli skrivati, za to je doznao i Niko koji ju je krišom pratio i u silnoj ljubomori nagovorio je njenu braću na pakleni plan. U jedan tmuran dan, Mara je po običaju plivala na Sv. Andriju, a oni su je promatrali skrivajući se. Kad je pao mrak, zapalili su u barci vatru i udaljavali se prema pučini. Valovi su jačali, a ona je plivala prema signalu sve dalje i dalje, dok je umor i more nisu svladali… Ivan ju je na obali čekao tu noć i tri slijedeća dana. Kad su je valovi izbacili na stijene, u svojoj tuzi odlučio se ostati u samostanu zauvijek…
SMJEŠTAJ NA SVJETIONIKU PRODAN ZA SEZONU 2010.
